camera-vito FORUM--------------------------------- DEFINICIJA BRAKA------------------------------------ Neko "uplovi u bracne vode", neko "svije gnijezdo", neko "stane na ludi kamen", neko kaze "sudbonosno da", neko donese "zivotnu odluku", neko "stane pred oltar", neko se "zavjetuje na vjecnu ljubav", neko izabere "zivotnog s(u)aputnika".
Zurück zur Übersicht
Autor
Thema: VJENCANJE U CRKVI


Koje sakramente mora imati vjencani kum i moze li njim biti pravoslavac?
Koje sakramente mora imati vjenčani kum i može li biti kum netko tko je kršten u Pravoslavnoj Crkvi?

Kako ističe Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055 i sljedeći), među krštenima »ne može biti valjanoga ženidbenoga ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament.« Ženidba nastane privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. To znači da mladenci sami zaručnica i zaručnik uspostavljaju ženidbu, a vjenčani kum i drugi prisutni na vjenčanju su zapravo svjedoci da je do toga čina »privole kojom muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu« i došlo. Uobičajeno na vjenčanju mladenci uzimaju dva svjedoka. Vjenčani kum tj. svjedok na vjenčanju može biti i vjernik pravoslavac kršten u Pravoslavnoj Crkvi, kao i bilo koji drugi čovjek po odabiru onih koji sklapaju sakrament ženidbe, pa i nekršteni (dakle, bez sakramenata).

Naime, sklapanje ženidbe uključuje da uz posvećenoga službenika Crkve a to su mjesni biskup ordinarij, župnik ili ovlašteni svećenik ili đakon budu prisutna još dva svjedoka. Posvećeni službenici (biskup, svećenik, đakon) uime Crkve traže i primaju ženidbenu privolu zaručnika. Svjedoci vjenčani kumovi imaju ulogu da pred crkvenom zajednicom mogu potvrditi kako je obavljeno sklapanje određene ženidbe, pa moraju imati samo one kvalitete koje se i inače traže za bilo kojega svjedoka i svjedočenje. To znači da je dovoljno da su napunili 14 godina (što traži kan. 1550 u prvom paragrafu), da su sposobni vidjeti i čuti zapravo zapaziti što se pred njima događa, i da su u stanju shvatiti kako se radi o sklapanju ženidbe između određenog muškarca i određene žene.

Odabir svjedoka na vjenčanju »vjenčanih kumova« jako je važan i iz praktičnih razloga, jer se i po našim krajevnim običajima od »kumova« očekuje da će pružati prijateljstvo i povezanost, kao i pomoć oženjenima da bi, vjerno obdržavajući i štiteći ženidbeni savez, danomice živjeli svetijim i potpunijim obiteljskim životom. Uobičajeno svjedoke za ženidbu biraju sami zaručnica i zaručnik u krugu rodbine i prijatelja. Katolici biraju katolike, ali svjedoci mogu biti i vjernici odijeljenih Crkava ili crkvenih zajednica, pa i nekršćani. Isto tako, katolicima je dopušteno da budu svjedoci u ženidbama nekatolika.



S kime ne mogu stupiti u brak?
Imam 17 godina i jako volim jednog dečka, a i on mene. Ali, njemu je moj otac krsni kum. A mi bismo htjeli biti zajedno. No, netko mi govori da je to grijeh, da se ne može biti s dečkom kojemu je moj otac krsni kum. Inače, uvijek idem u crkvu i vjerujem u Boga. Zanima me je li doista grijeh ako volim toga mladića?

Čitateljica

Ako je jedina veza koju imate s mladićem kojega spominjete to jest ako ste samo u kumstvu, gdje je on krsno kumče Vašemu ocu onda prema Zakoniku kanonskoga prava, dakle prema crkvenom zakonu nemate zapreka za eventualnu ženidbu. No, još ste vrlo mladi pa o tome vjerojatno i ne razmišljate, već samo želite biti »sigurni« da Vaši plemeniti osjećaji ljubavi prema tome mladiću, i njegovi prema Vama, nisu kako kažete »grešni«. Dakako, ako biste u svojoj osjećajnoj vezi s tim mladićem rasli i sazrijevali sve do odluke da s njime stupite i u brak, onda je dobro znati ovaj odgovor.

Crkva se, naime a to vjerojatno i naslućujte u svojoj ženidbenoj praksi drži određenih zakona koje, za stupanje u brak, valja poštivati. Tako su rodbinska veza i krvno srodstvo, u određenim granicama, zapravo poznati kao ženidbena zapreka ne samo u crkvenim zakonima već i kod primitivnih plemena i naroda.

U svakom slučaju, ovom prigodom ćemo iznijeti propise Zakonika kanonskoga prava koji se tiču zapreka krvnoga srodstva i zapreka tazbine ili svojte, zbog kojih se ne može sklopiti sakrament ženidbe. Pod krvnim srodstvom podrazumijeva se veza među osobama koja proizlazi naravnim rađanjem jednih od drugih, ili rađanjem obiju osoba iz nekoga zajedničkog korijena. Pri tome se razlikuje »ravna linija« od »pobočne linije«. One osobe koje potječu jedna od druge, bilo neposredno (otac/majka-sin/kći) ili posredno (djed/baka-unuk/unuka) srodnici su u ravnoj liniji (ravna loza), a ako ne potječe jedna od druge, ali imaju zajedničke roditelje (brat i sestra) ili nekoga zajedničkog pretka, zajednički korijen, one su srodne u pobočnoj liniji (pobočna loza). Dakako, krvno srodstvo nastaje bez obzira na to je li neka osoba rođena iz valjane ženidbe ili iz izvanbračnih spolnih odnosa. Osobe koje imaju zajedničkoga oca i majku zovu se »pravi« rođaci ili »rođena braća«, »rođene sestre«. Oni koji imaju zajedničkog samo oca ili samo majku zovemo »polubraćom« ili »polusestrama«.

Jednostavno rečeno, »u ravnoj lozi krvnoga srodstva nevaljana je ženidba među svim precima i potomcima, bilo zakonitim bilo naravnim«, dok je u »pobočnoj lozi nevaljana sve do četvrtoga stupnja uključivo« (kanon 1091, par. 1 i 2). Konkretno, u ravnoj lozi srodni su u prvom stupnju otac/majka i sin/kći, u drugom stupnju srodni su djed/baka i unuk/unuka, u trećem stupnju srodni su pradjed/prabaka i praunuk/praunuka, a u četvrtome stupnju šukundjed/šukunbaka i prapraunuk i prapraunuka. To znači da u ravnoj lozi nije moguća ženidba između oca i kćeri, majke i sina, djeda i unuke, bake i unuka, pradjeda i praunuke, prabake i praunuka itd., i to u svim stupnjevima bez granice.

U istome kanonu kojega smo naveli, 1091, a u drugom paragrafu, govori se o »pobočnoj lozi« i u njoj je ženidba nevaljana sve do četvrtog stupnja uključivo. To znači da sakrament ženidbe ne mogu sklopiti braća i sestre, djeca od dva brata, dvije sestre ili od brata i sestre (srodni u 4. stupnju). Jasno je da zapreka postoji i između tetke i bratića, tetke i sestrića, ujaka i sestrične, strica i sinovice.

Glede paragrafa 4 kanona 1091, Crkva jasno daje na znanje da ne daje oprost za sklapanje sakramenta ženidbe ako se sumnja da bi stranke bile krvno srodne u nekom stupnju ravne loze ili u drugom stupnju pobočne loze. To, opet, konkretno znači: ako bi postojala sumnja ili dvojba da bi neka osoba mogla biti kći nekome muškarcu, ili sin nekoj ženi, ili da su dvije osobe brat i sestra, ne smije ih se pripustiti sakramentu ženidbe, niti im je moguće dati oprost od moguće zapreke, jer bi postojala opasnost povrede naravnog zakona.

Kanon 1092 govori o tazbini i kaže da »u ravnoj lozi čini ženidbu nevaljanom u svakom stupnju«. Tazbina ili svojta veza je između muža i ženinih krvnih srodnika, i između žene i krvnih srodnika njezina muža, a nastaje na temelju njihove valjane ženidbe. I tazbina se računa, kao i krvno srodstvo, lozama i stupnjevima («koljenima«). U Crkvi i ona predstavlja zapreku za sklapanje sakramenta ženidbe i ona postoji za muža sa ženinim krvnim srodnicima u svim stupnjevima ravne linije (sa ženinom majkom, bakom, prabakom, itd. i ženinom kćeri ako je ima s drugim muškarcem, te unukom, praunukom, itd.), odnosno za ženu s muževim krvnim srodnicima u svim stupnjevima ravne loze (s njegovim ocem, djedom, pradjedom, itd., i s muževim sinom ako ga je imao s nekom drugom ženom, te unukom, praunukom, itd.). Ne mogu se vjenčati zet i punica, ženina baka ili puničina majka, ženina prabaka, kao ni žena i mužev otac ili svekar i snaha, očuh i pastorka, maćeha i pastorak i dalje silazno. Budući da je ovdje riječ o zapreci crkvenog a ne naravnoga prava, ona se može ukloniti oprostom.

U sljedećem paragrafu, 1093, govori se o zapreci javne ćudorednosti koja »nastaje iz nevaljane ženidbe, pošto je uspostavljen zajednički život ili iz općepoznatoga ili javnog priležništva; zapreka čini ženidbu nevaljanom u prvom stupnju ravne loze između muške osobe i krvnih srodnika ženske osobe, i obratno«. Valjano ne mogu sklopiti ni ženidbu »oni koji su vezani zakonskim srodstvom, nastalim iz posvojenja, u ravnoj lozi ili u drugom stupnju pobočne loze« (kan. 1094). Oprost se daje kada postoji opravdan razlog, i samo ako je isključena mogućnost sklapanja ženidbe s vlastitim potomkom.

Dobro bi bilo da ispitate odnosi li se koja od tih zapreka na Vas i Vašega mladića, kako biste bili doista sigurni.




Zašto civilno vjencani ne smiju na pricest?
U braku sam sa suprugom još od 1988. godine. Budući da u to vrijeme nisam imao sakramente krštenja i krizme (primio sam ih ove godine), tada se nismo vjenčali u Crkvi. Koliko znam, činom krštenja poništavaju se svi raniji grijesi, pa tako i taj, ali me zanima živim li ja danas u grijehu, budući da brak nije crkveno pravovaljan, odnosno radi li se o manjem ili većem grijehu koji zahtijeva ispovijed prije svakog pričešćivanja.
Čitatelj

Po kanonskom pravu ili zakonu osoba koja je sklopila civilni brak, nema pravo na ispovijed, tj. odrješenje od grijeha. Naime, crkveno se ne može vjenčati jer je bila crkveno vjenčana, pa je rastavljena, ili je riječ o mješovitom braku. Ako je tome uistinu tako, nije li to malo kruta odredba? Da, to znači živjeti u grijehu, ako nije od Boga blagoslovljeno. No, osoba je krštena, krizmana i redovito se prije ispovijedala, a sada dolazi zabrana, po meni neopravdana, jer ispovijeda se osoba koja je sama za sebe individua, vjernik koji je pogriješio. Ima li to smisla i bi li to moglo biti malo fleksibilnije?
Citatelj

Iz oba pisma očigledne su vrlo složene vjerničke povijesti, koje su prouzročile nemogućnost potpunoga sudjelovanja vjernika u životu Crkve. To u oba slučaja znači, zapravo (uz nužno poštivanje različitosti), da vjernicima koji žive u civilno sklopljenome braku, bez obzira na okolnosti, nije dopušteno sudjelovanje u sakramentu pokore i euharistije, to jest pričesti.

Dio odgovora na pitanje prvoga čitatelja, nalazi se u pitanju drugoga, tj. po crkvenome zakonu osoba koja je sklopila civilni brak nema pravo na ispovijed, tj. na odrješenje od grijeha, pa ni onda na pričest.

Osobe koje žive u civilnom braku Crkva prihvaća i s posebnom skrbi pastoralno prati, kako one zbog svoga teškoga stanja ne bi malaksale i izgubile povjerenje u Božje milosrđe. Ujedno ih potiče da žive što boljim vjerničkim životom, premda im ne može dopustiti pristupanje stolu Gospodnjem. U svakom slučaju, rastavljeni i ponovno oženjeni moraju jasno uvidjeti da ih Crkva ne smatra otpadnicima, da poštuje njihovu savjest i da zajedno s njima traži izlaz iz toga teško stanja.

Kao kršćani, smatrajući stanje rastavljenih i ponovno oženjenih katolika »neregularnim«, »ipak se ne upuštamo u prosudbu njihove savjesti, gdje je Bog jedini sudac«, ističe moralni teolog Josip Grbac. »Njegovoj mudrosti i milosrđu valja prepustiti sud o osobnoj odgovornosti onih koji žive u takvom stanju. Kako se djelovanje Crkve širi na sve različitija područja ljudskog djelovanja, valja razmisliti o načinima uključivanja takvih ljudi u život Crkve. Biti aktivni član Crkve ne znači samo uključiti se u život 'oko oltara', nego i svjedočiti o kršćanskim načelima u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima.«

Grbac jednako tako upozorava da je jedan od razloga zašto se mora razmišljati o usavršavanju pravne i pastoralne prakse u odnosu na rastavljene i ponovno oženjene vjernike (uvažavajući koliko je god to moguće sud osobne savjesti u okvirima postojeće crkvene discipline) i činjenica da i nerazrješivost može biti shvaćena kao tzv. ciljna zapovijed.

»Apsolutno je premalo kada se kaže da je nerazrješivi brak prema Bibliji jedan ideal ili, pogotovo, samo jedan ideal. Ne radi se o nekom neobvezatnom idealu nego o jednoj ciljnoj zapovijedi (zapovijed kao meta koju treba postići), isto kao što je to npr. ljubav prema neprijatelju i Kristova riječ: 'Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.' Novozavjetni govor o nerazrješivosti i braku dio je onoga evanđeoskog radikalizma koji čovjek nastoji doseći, ali mu to uspijeva samo donekle, i to kroz dugi proces sazrijevanja, gdje mu je potrebna pomoć. Ciljna zapovijed znači da ona pokazuje put, ali i obvezuje da se na postizanje toga cilja čovjek mora pripraviti, disponirati. Svima je poznato kako ima puno slučajeva kada ta priprava nije učinjena, kada se nije radilo o dispoziciji nego o nekim drugim razlozima, npr. o nezreloj dobi, itd. Stupnjevitost i opreznost kako u pristupu tako u prosudbi nečije krivnje ili 'neregularnosti' vrhunski su princip koji nikada ne valja zaboraviti.

Autentičnost takvog pastorala ogleda se i u trijeznom razlikovanju u pristupu i dijalogu kada su u pitanju rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani koji svoju 'emarginiranost' iz Crkve osjećaju kao bolnu ili pak kada se radi o onima koji žive u raznim drugim tzv. 'slobodnim' vezama te ih crkveni život godinama i ne zanima. Omogućiti olako ovima potonjima pristup sakramentima samo zato što njihova veza nije nigdje 'formalizirana' može predstavljati istinsku sablazan za sve ostale vjernike.« Dakle, i o tome valja voditi računa, jer nije riječ samo o »krutosti« i »nefleksibilnosti« crkvenih propisa.

S moralnog stajališta Grbac pak postavlja pitanje: »Ostaju li, dakle, rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani bez perspektive potpunog uključivanja u život Crkve?« te odgovara: »Gledano površno, izgleda da je tako. Utvrđujući u potpunosti cjelokupnu situaciju, i oni imaju mogućnost sudjelovanja u mnogim oblicima djelovanja Crkve. Te oblike treba prepoznati i priznati kao autentične načine crkvenog života. A o njihovoj intimnoj pripadnosti Crkvi i vjernosti Bogu može prosuđivati samo Bog. Bog će zacijelo ponajprije prosuđivati čovjekovu savjest koju samo On poznaje.«

Crkveni pravnik Matija Berljak ističe da se ženidba katolika, »makar samo jedna stranka bila katolička, 'ravna ne samo prema božanskom nego i prema kanonskom, crkvenom pravu' (kan. 1059). Dakle, ako katolici ili katolik radi bilo kojeg razloga, u redovitim prilikama, sklopi samo građanski brak ili odgađa slavljenje crkvene ženidbe, Crkva to nikako ne može prihvatiti, ta ženidba je za nju nevaljana. Ona naglašava nužnu vezu između izbora života i vjere koju katolici ili katolik ispovijeda. Stoga pastiri Crkve trebaju prema njima pokazivati veliku ljubav i trebaju ih poticati da sklope i crkvenu ženidbu, 'nažalost, ipak, ne mogu ih pripuštati sakramentima' (OZ 82).«




MODERNO VJENČANJE U CRKVI
Iz župnikove bilježnice
-----------------------
Da se svećenici u svome svakodnevnom djelovanju susreću s različitim osobama i različitim zahtjevima,ne treba posebno naglašavati.Možda u gradu više nego u seoskoj sredini novo vrijeme donosi nove oblike ponašanja,oblikuje nove običaje pa i pomodne nepodopštine.Ali,sve je to ljudski,nećemo se čuditi.
Međutim,što kad pomodarstvo prijeđe granice dopuštenoga,da ne
kažem težu riječ.Promatrač sa strane može se u tako nastaloj situaciji smijati,čuditi,zgražati,ali kako treba postupiti župnik od kojega se uvijek očekuje „apsolutno razu-
mijevanje “.Povod ovomu momu razmišljanju je istiniti događaj koji mi je prilikom ovogodišnjega blagoslova obitelji ispričao župnik jedne zagrebačke župe.
U župni ured dolazi ozbiljna gospođa kako bi dogovorila
vjenčanje svoje kćeri i zeta.Župnik izražava spremnost da vjenča mladi par nakon što oni osobno dođu na upis,a sve detalje će odmah dogovoriti i zabilježiti.Gospođa
dalje inzistira na činjenici da mladenci imaju neke posebne želje.
Mladenci traže određeno vrijeme vjenčanja,što će župnik
prihvatiti bez prigovora.Posebne želje vezane za kićenje crkve i glazbu,zborno pjevanje i snimanje kamerom župnik je spreman ispuniti prema mogućnostima,ali je sve uglavnom moguće realizirati.
No,po nelagodi koju gospođa ne uspijeva prikriti župnik
zaključuje da dogovoru nije kraj.-Gospođo,nešto nije u redu?-
pita župnik.-Ma,znate,imamo još jednu posebnu,ali jako posebnu želju -veli gospođa.
-Pa ako smo se oko svega dogovorili,valjda ćemo i oko toga -po-
mirljivo će župnik.-Znate,mi imamo jednoga kućnog ljubimca.
-Znam,kao i mnogi -prihvaća svećenik.-Ali naš je ljubimac poseban,pametan,krasan,član obitelji jednostavno rečeno-nabraja buduća punica.
Kako župnik malo zbunjen ne odgovara,mama nastavlja:
-Mi bismo htjeli da naš ljubimac sudjeluje na vjenčanju.Ne možemo ni zamisliti to veselje bez njega.-Oh,sjetio sam se,Vi želite da netko pričuva psića dok obred traje.Dobro,smjestit ćemo ga negdje u dvorište.-Zaboga,velečasni,rekla sam da
on mora sudjelovati.-Kako -opet se čudi svećenik.
-Znate,mi smo htjeli da on donese prstenje u onom trenutku ob-
reda kad to svećenik zatraži.On će dotrčati izvana noseći jastučić sa zaručničkim prstenjem.
Svećenik ne vjeruje svojim ušima,misli da je gospođa sklo-
na šalama ili da nešto karikira tim riječima,možda pomodnu bolesnu vezanost za ljubimce,pa je to izrijekom pita.
-Šalite se?-Ni govora,najozbiljnije to tražim,želimo svima pokazati kako je pametan,odgojen,dresiran,plemenit,a posebno nam je važno da se to kao atrakcija prepričava po gradu.
-Ni slučajno,takvim bismo postupkom oskvrnuli svetost crkve i
sakramenta vjenčanja -sad već ozbiljan veli župnik.
-Jeste li svjesni svojih riječi?-Ma kakvo oskvrnuće,on je čist,
počešljan,friziran.-Ne,ne i ne,možete zaboraviti ovaj dogovor -ljutilo će župnik.
Nemoguće je prepričati bujicu uvreda i paljbu primjedaba o nerazumijevanju,netoleranciji prema životinjama-„bićima Božjim “,o iznevjerenim očekivanjima i o mnogo čemu što je srdita gospođa izgovorila i gotovo bez pozdrava napustila župni
ured.Nikad se više nije pojavila ni ona ni mladenci.Jesu li otišli pokušati u nekoj drugoj župi ili su se vjenčali izvan crkve -ne znam.Možda bi netko ljubimca prihvatio i kao kuma,tko zna,svemu se domisli pametan čovjek.
Moje čuđenje bilo je kratka vijeka.Ovoga proljeća,baš u korizmi,prikazivao se na televiziji američki film u kojem se
vjenčanje obavlja točno kako je gospođa tražila,a bijela pudlica s ružičastom mašnom zaista utrčava s jastučićem i prstenjem u crkvu.
Dapače,ostaje zajedno s mladencima pred oltarom.Kako filmovi do-
laze na TV sa zakašnjenjem,mogli su to dragi zagrebački mladenci vidjeti mnogo prije u kinu,pa se„nadahnuti “ i odlučiti na imitiranje američkih zabava.Tko mi je kriv što ne idem u kino,a izgleda da ne ide ni moj župnik.Inače se ne bis-
mo čudili.Samo me strah da ta uvozna dosjetka ipak jednoga dana ne postane dio naših vjenčanja kao što je već postalo posipanje mladenaca rižom i vezivanje limenki na auto,skidanje podvezice i slične lakrdije.
Ne daj,Bože.
Dr.sc.Marko Lukenda


Zurück zur Übersicht

WebMart Homepage Tools: Eigenes Forum kostenlos starten

Webdesign - Shop-System - Newsletter-System - Homepage-Verzeichnis