camera-vito FORUM--------------------------------- DEFINICIJA BRAKA------------------------------------ Neko "uplovi u bracne vode", neko "svije gnijezdo", neko "stane na ludi kamen", neko kaze "sudbonosno da", neko donese "zivotnu odluku", neko "stane pred oltar", neko se "zavjetuje na vjecnu ljubav", neko izabere "zivotnog s(u)aputnika".
Zurück zur Übersicht
Autor
Thema: VJENCANJE U CRKVI


Koje sakramente mora imati vjencani kum i moze li njim biti pravoslavac?
Koje sakramente mora imati vjenčani kum i može li biti kum netko tko je kršten u Pravoslavnoj Crkvi?

Kako ističe Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055 i sljedeći), među krštenima »ne može biti valjanoga ženidbenoga ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament.« Ženidba nastane privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. To znači da mladenci sami zaručnica i zaručnik uspostavljaju ženidbu, a vjenčani kum i drugi prisutni na vjenčanju su zapravo svjedoci da je do toga čina »privole kojom muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu« i došlo. Uobičajeno na vjenčanju mladenci uzimaju dva svjedoka. Vjenčani kum tj. svjedok na vjenčanju može biti i vjernik pravoslavac kršten u Pravoslavnoj Crkvi, kao i bilo koji drugi čovjek po odabiru onih koji sklapaju sakrament ženidbe, pa i nekršteni (dakle, bez sakramenata).

Naime, sklapanje ženidbe uključuje da uz posvećenoga službenika Crkve a to su mjesni biskup ordinarij, župnik ili ovlašteni svećenik ili đakon budu prisutna još dva svjedoka. Posvećeni službenici (biskup, svećenik, đakon) uime Crkve traže i primaju ženidbenu privolu zaručnika. Svjedoci vjenčani kumovi imaju ulogu da pred crkvenom zajednicom mogu potvrditi kako je obavljeno sklapanje određene ženidbe, pa moraju imati samo one kvalitete koje se i inače traže za bilo kojega svjedoka i svjedočenje. To znači da je dovoljno da su napunili 14 godina (što traži kan. 1550 u prvom paragrafu), da su sposobni vidjeti i čuti zapravo zapaziti što se pred njima događa, i da su u stanju shvatiti kako se radi o sklapanju ženidbe između određenog muškarca i određene žene.

Odabir svjedoka na vjenčanju »vjenčanih kumova« jako je važan i iz praktičnih razloga, jer se i po našim krajevnim običajima od »kumova« očekuje da će pružati prijateljstvo i povezanost, kao i pomoć oženjenima da bi, vjerno obdržavajući i štiteći ženidbeni savez, danomice živjeli svetijim i potpunijim obiteljskim životom. Uobičajeno svjedoke za ženidbu biraju sami zaručnica i zaručnik u krugu rodbine i prijatelja. Katolici biraju katolike, ali svjedoci mogu biti i vjernici odijeljenih Crkava ili crkvenih zajednica, pa i nekršćani. Isto tako, katolicima je dopušteno da budu svjedoci u ženidbama nekatolika.



S kime ne mogu stupiti u brak?
Imam 17 godina i jako volim jednog dečka, a i on mene. Ali, njemu je moj otac krsni kum. A mi bismo htjeli biti zajedno. No, netko mi govori da je to grijeh, da se ne može biti s dečkom kojemu je moj otac krsni kum. Inače, uvijek idem u crkvu i vjerujem u Boga. Zanima me je li doista grijeh ako volim toga mladića?

Čitateljica

Ako je jedina veza koju imate s mladićem kojega spominjete to jest ako ste samo u kumstvu, gdje je on krsno kumče Vašemu ocu onda prema Zakoniku kanonskoga prava, dakle prema crkvenom zakonu nemate zapreka za eventualnu ženidbu. No, još ste vrlo mladi pa o tome vjerojatno i ne razmišljate, već samo želite biti »sigurni« da Vaši plemeniti osjećaji ljubavi prema tome mladiću, i njegovi prema Vama, nisu kako kažete »grešni«. Dakako, ako biste u svojoj osjećajnoj vezi s tim mladićem rasli i sazrijevali sve do odluke da s njime stupite i u brak, onda je dobro znati ovaj odgovor.

Crkva se, naime a to vjerojatno i naslućujte u svojoj ženidbenoj praksi drži određenih zakona koje, za stupanje u brak, valja poštivati. Tako su rodbinska veza i krvno srodstvo, u određenim granicama, zapravo poznati kao ženidbena zapreka ne samo u crkvenim zakonima već i kod primitivnih plemena i naroda.

U svakom slučaju, ovom prigodom ćemo iznijeti propise Zakonika kanonskoga prava koji se tiču zapreka krvnoga srodstva i zapreka tazbine ili svojte, zbog kojih se ne može sklopiti sakrament ženidbe. Pod krvnim srodstvom podrazumijeva se veza među osobama koja proizlazi naravnim rađanjem jednih od drugih, ili rađanjem obiju osoba iz nekoga zajedničkog korijena. Pri tome se razlikuje »ravna linija« od »pobočne linije«. One osobe koje potječu jedna od druge, bilo neposredno (otac/majka-sin/kći) ili posredno (djed/baka-unuk/unuka) srodnici su u ravnoj liniji (ravna loza), a ako ne potječe jedna od druge, ali imaju zajedničke roditelje (brat i sestra) ili nekoga zajedničkog pretka, zajednički korijen, one su srodne u pobočnoj liniji (pobočna loza). Dakako, krvno srodstvo nastaje bez obzira na to je li neka osoba rođena iz valjane ženidbe ili iz izvanbračnih spolnih odnosa. Osobe koje imaju zajedničkoga oca i majku zovu se »pravi« rođaci ili »rođena braća«, »rođene sestre«. Oni koji imaju zajedničkog samo oca ili samo majku zovemo »polubraćom« ili »polusestrama«.

Jednostavno rečeno, »u ravnoj lozi krvnoga srodstva nevaljana je ženidba među svim precima i potomcima, bilo zakonitim bilo naravnim«, dok je u »pobočnoj lozi nevaljana sve do četvrtoga stupnja uključivo« (kanon 1091, par. 1 i 2). Konkretno, u ravnoj lozi srodni su u prvom stupnju otac/majka i sin/kći, u drugom stupnju srodni su djed/baka i unuk/unuka, u trećem stupnju srodni su pradjed/prabaka i praunuk/praunuka, a u četvrtome stupnju šukundjed/šukunbaka i prapraunuk i prapraunuka. To znači da u ravnoj lozi nije moguća ženidba između oca i kćeri, majke i sina, djeda i unuke, bake i unuka, pradjeda i praunuke, prabake i praunuka itd., i to u svim stupnjevima bez granice.

U istome kanonu kojega smo naveli, 1091, a u drugom paragrafu, govori se o »pobočnoj lozi« i u njoj je ženidba nevaljana sve do četvrtog stupnja uključivo. To znači da sakrament ženidbe ne mogu sklopiti braća i sestre, djeca od dva brata, dvije sestre ili od brata i sestre (srodni u 4. stupnju). Jasno je da zapreka postoji i između tetke i bratića, tetke i sestrića, ujaka i sestrične, strica i sinovice.

Glede paragrafa 4 kanona 1091, Crkva jasno daje na znanje da ne daje oprost za sklapanje sakramenta ženidbe ako se sumnja da bi stranke bile krvno srodne u nekom stupnju ravne loze ili u drugom stupnju pobočne loze. To, opet, konkretno znači: ako bi postojala sumnja ili dvojba da bi neka osoba mogla biti kći nekome muškarcu, ili sin nekoj ženi, ili da su dvije osobe brat i sestra, ne smije ih se pripustiti sakramentu ženidbe, niti im je moguće dati oprost od moguće zapreke, jer bi postojala opasnost povrede naravnog zakona.

Kanon 1092 govori o tazbini i kaže da »u ravnoj lozi čini ženidbu nevaljanom u svakom stupnju«. Tazbina ili svojta veza je između muža i ženinih krvnih srodnika, i između žene i krvnih srodnika njezina muža, a nastaje na temelju njihove valjane ženidbe. I tazbina se računa, kao i krvno srodstvo, lozama i stupnjevima («koljenima«). U Crkvi i ona predstavlja zapreku za sklapanje sakramenta ženidbe i ona postoji za muža sa ženinim krvnim srodnicima u svim stupnjevima ravne linije (sa ženinom majkom, bakom, prabakom, itd. i ženinom kćeri ako je ima s drugim muškarcem, te unukom, praunukom, itd.), odnosno za ženu s muževim krvnim srodnicima u svim stupnjevima ravne loze (s njegovim ocem, djedom, pradjedom, itd., i s muževim sinom ako ga je imao s nekom drugom ženom, te unukom, praunukom, itd.). Ne mogu se vjenčati zet i punica, ženina baka ili puničina majka, ženina prabaka, kao ni žena i mužev otac ili svekar i snaha, očuh i pastorka, maćeha i pastorak i dalje silazno. Budući da je ovdje riječ o zapreci crkvenog a ne naravnoga prava, ona se može ukloniti oprostom.

U sljedećem paragrafu, 1093, govori se o zapreci javne ćudorednosti koja »nastaje iz nevaljane ženidbe, pošto je uspostavljen zajednički život ili iz općepoznatoga ili javnog priležništva; zapreka čini ženidbu nevaljanom u prvom stupnju ravne loze između muške osobe i krvnih srodnika ženske osobe, i obratno«. Valjano ne mogu sklopiti ni ženidbu »oni koji su vezani zakonskim srodstvom, nastalim iz posvojenja, u ravnoj lozi ili u drugom stupnju pobočne loze« (kan. 1094). Oprost se daje kada postoji opravdan razlog, i samo ako je isključena mogućnost sklapanja ženidbe s vlastitim potomkom.

Dobro bi bilo da ispitate odnosi li se koja od tih zapreka na Vas i Vašega mladića, kako biste bili doista sigurni.




Zašto civilno vjencani ne smiju na pricest?
U braku sam sa suprugom još od 1988. godine. Budući da u to vrijeme nisam imao sakramente krštenja i krizme (primio sam ih ove godine), tada se nismo vjenčali u Crkvi. Koliko znam, činom krštenja poništavaju se svi raniji grijesi, pa tako i taj, ali me zanima živim li ja danas u grijehu, budući da brak nije crkveno pravovaljan, odnosno radi li se o manjem ili većem grijehu koji zahtijeva ispovijed prije svakog pričešćivanja.
Čitatelj

Po kanonskom pravu ili zakonu osoba koja je sklopila civilni brak, nema pravo na ispovijed, tj. odrješenje od grijeha. Naime, crkveno se ne može vjenčati jer je bila crkveno vjenčana, pa je rastavljena, ili je riječ o mješovitom braku. Ako je tome uistinu tako, nije li to malo kruta odredba? Da, to znači živjeti u grijehu, ako nije od Boga blagoslovljeno. No, osoba je krštena, krizmana i redovito se prije ispovijedala, a sada dolazi zabrana, po meni neopravdana, jer ispovijeda se osoba koja je sama za sebe individua, vjernik koji je pogriješio. Ima li to smisla i bi li to moglo biti malo fleksibilnije?
Citatelj

Iz oba pisma očigledne su vrlo složene vjerničke povijesti, koje su prouzročile nemogućnost potpunoga sudjelovanja vjernika u životu Crkve. To u oba slučaja znači, zapravo (uz nužno poštivanje različitosti), da vjernicima koji žive u civilno sklopljenome braku, bez obzira na okolnosti, nije dopušteno sudjelovanje u sakramentu pokore i euharistije, to jest pričesti.

Dio odgovora na pitanje prvoga čitatelja, nalazi se u pitanju drugoga, tj. po crkvenome zakonu osoba koja je sklopila civilni brak nema pravo na ispovijed, tj. na odrješenje od grijeha, pa ni onda na pričest.

Osobe koje žive u civilnom braku Crkva prihvaća i s posebnom skrbi pastoralno prati, kako one zbog svoga teškoga stanja ne bi malaksale i izgubile povjerenje u Božje milosrđe. Ujedno ih potiče da žive što boljim vjerničkim životom, premda im ne može dopustiti pristupanje stolu Gospodnjem. U svakom slučaju, rastavljeni i ponovno oženjeni moraju jasno uvidjeti da ih Crkva ne smatra otpadnicima, da poštuje njihovu savjest i da zajedno s njima traži izlaz iz toga teško stanja.

Kao kršćani, smatrajući stanje rastavljenih i ponovno oženjenih katolika »neregularnim«, »ipak se ne upuštamo u prosudbu njihove savjesti, gdje je Bog jedini sudac«, ističe moralni teolog Josip Grbac. »Njegovoj mudrosti i milosrđu valja prepustiti sud o osobnoj odgovornosti onih koji žive u takvom stanju. Kako se djelovanje Crkve širi na sve različitija područja ljudskog djelovanja, valja razmisliti o načinima uključivanja takvih ljudi u život Crkve. Biti aktivni član Crkve ne znači samo uključiti se u život 'oko oltara', nego i svjedočiti o kršćanskim načelima u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima.«

Grbac jednako tako upozorava da je jedan od razloga zašto se mora razmišljati o usavršavanju pravne i pastoralne prakse u odnosu na rastavljene i ponovno oženjene vjernike (uvažavajući koliko je god to moguće sud osobne savjesti u okvirima postojeće crkvene discipline) i činjenica da i nerazrješivost može biti shvaćena kao tzv. ciljna zapovijed.

»Apsolutno je premalo kada se kaže da je nerazrješivi brak prema Bibliji jedan ideal ili, pogotovo, samo jedan ideal. Ne radi se o nekom neobvezatnom idealu nego o jednoj ciljnoj zapovijedi (zapovijed kao meta koju treba postići), isto kao što je to npr. ljubav prema neprijatelju i Kristova riječ: 'Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.' Novozavjetni govor o nerazrješivosti i braku dio je onoga evanđeoskog radikalizma koji čovjek nastoji doseći, ali mu to uspijeva samo donekle, i to kroz dugi proces sazrijevanja, gdje mu je potrebna pomoć. Ciljna zapovijed znači da ona pokazuje put, ali i obvezuje da se na postizanje toga cilja čovjek mora pripraviti, disponirati. Svima je poznato kako ima puno slučajeva kada ta priprava nije učinjena, kada se nije radilo o dispoziciji nego o nekim drugim razlozima, npr. o nezreloj dobi, itd. Stupnjevitost i opreznost kako u pristupu tako u prosudbi nečije krivnje ili 'neregularnosti' vrhunski su princip koji nikada ne valja zaboraviti.

Autentičnost takvog pastorala ogleda se i u trijeznom razlikovanju u pristupu i dijalogu kada su u pitanju rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani koji svoju 'emarginiranost' iz Crkve osjećaju kao bolnu ili pak kada se radi o onima koji žive u raznim drugim tzv. 'slobodnim' vezama te ih crkveni život godinama i ne zanima. Omogućiti olako ovima potonjima pristup sakramentima samo zato što njihova veza nije nigdje 'formalizirana' može predstavljati istinsku sablazan za sve ostale vjernike.« Dakle, i o tome valja voditi računa, jer nije riječ samo o »krutosti« i »nefleksibilnosti« crkvenih propisa.

S moralnog stajališta Grbac pak postavlja pitanje: »Ostaju li, dakle, rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani bez perspektive potpunog uključivanja u život Crkve?« te odgovara: »Gledano površno, izgleda da je tako. Utvrđujući u potpunosti cjelokupnu situaciju, i oni imaju mogućnost sudjelovanja u mnogim oblicima djelovanja Crkve. Te oblike treba prepoznati i priznati kao autentične načine crkvenog života. A o njihovoj intimnoj pripadnosti Crkvi i vjernosti Bogu može prosuđivati samo Bog. Bog će zacijelo ponajprije prosuđivati čovjekovu savjest koju samo On poznaje.«

Crkveni pravnik Matija Berljak ističe da se ženidba katolika, »makar samo jedna stranka bila katolička, 'ravna ne samo prema božanskom nego i prema kanonskom, crkvenom pravu' (kan. 1059). Dakle, ako katolici ili katolik radi bilo kojeg razloga, u redovitim prilikama, sklopi samo građanski brak ili odgađa slavljenje crkvene ženidbe, Crkva to nikako ne može prihvatiti, ta ženidba je za nju nevaljana. Ona naglašava nužnu vezu između izbora života i vjere koju katolici ili katolik ispovijeda. Stoga pastiri Crkve trebaju prema njima pokazivati veliku ljubav i trebaju ih poticati da sklope i crkvenu ženidbu, 'nažalost, ipak, ne mogu ih pripuštati sakramentima' (OZ 82).«




MODERNO VJENČANJE U CRKVI
Iz župnikove bilježnice
-----------------------
Da se svećenici u svome svakodnevnom djelovanju susreću s različitim osobama i različitim zahtjevima,ne treba posebno naglašavati.Možda u gradu više nego u seoskoj sredini novo vrijeme donosi nove oblike ponašanja,oblikuje nove običaje pa i pomodne nepodopštine.Ali,sve je to ljudski,nećemo se čuditi.
Međutim,što kad pomodarstvo prijeđe granice dopuštenoga,da ne
kažem težu riječ.Promatrač sa strane može se u tako nastaloj situaciji smijati,čuditi,zgražati,ali kako treba postupiti župnik od kojega se uvijek očekuje „apsolutno razu-
mijevanje “.Povod ovomu momu razmišljanju je istiniti događaj koji mi je prilikom ovogodišnjega blagoslova obitelji ispričao župnik jedne zagrebačke župe.
U župni ured dolazi ozbiljna gospođa kako bi dogovorila
vjenčanje svoje kćeri i zeta.Župnik izražava spremnost da vjenča mladi par nakon što oni osobno dođu na upis,a sve detalje će odmah dogovoriti i zabilježiti.Gospođa
dalje inzistira na činjenici da mladenci imaju neke posebne želje.
Mladenci traže određeno vrijeme vjenčanja,što će župnik
prihvatiti bez prigovora.Posebne želje vezane za kićenje crkve i glazbu,zborno pjevanje i snimanje kamerom župnik je spreman ispuniti prema mogućnostima,ali je sve uglavnom moguće realizirati.
No,po nelagodi koju gospođa ne uspijeva prikriti župnik
zaključuje da dogovoru nije kraj.-Gospođo,nešto nije u redu?-
pita župnik.-Ma,znate,imamo još jednu posebnu,ali jako posebnu želju -veli gospođa.
-Pa ako smo se oko svega dogovorili,valjda ćemo i oko toga -po-
mirljivo će župnik.-Znate,mi imamo jednoga kućnog ljubimca.
-Znam,kao i mnogi -prihvaća svećenik.-Ali naš je ljubimac poseban,pametan,krasan,član obitelji jednostavno rečeno-nabraja buduća punica.
Kako župnik malo zbunjen ne odgovara,mama nastavlja:
-Mi bismo htjeli da naš ljubimac sudjeluje na vjenčanju.Ne možemo ni zamisliti to veselje bez njega.-Oh,sjetio sam se,Vi želite da netko pričuva psića dok obred traje.Dobro,smjestit ćemo ga negdje u dvorište.-Zaboga,velečasni,rekla sam da
on mora sudjelovati.-Kako -opet se čudi svećenik.
-Znate,mi smo htjeli da on donese prstenje u onom trenutku ob-
reda kad to svećenik zatraži.On će dotrčati izvana noseći jastučić sa zaručničkim prstenjem.
Svećenik ne vjeruje svojim ušima,misli da je gospođa sklo-
na šalama ili da nešto karikira tim riječima,možda pomodnu bolesnu vezanost za ljubimce,pa je to izrijekom pita.
-Šalite se?-Ni govora,najozbiljnije to tražim,želimo svima pokazati kako je pametan,odgojen,dresiran,plemenit,a posebno nam je važno da se to kao atrakcija prepričava po gradu.
-Ni slučajno,takvim bismo postupkom oskvrnuli svetost crkve i
sakramenta vjenčanja -sad već ozbiljan veli župnik.
-Jeste li svjesni svojih riječi?-Ma kakvo oskvrnuće,on je čist,
počešljan,friziran.-Ne,ne i ne,možete zaboraviti ovaj dogovor -ljutilo će župnik.
Nemoguće je prepričati bujicu uvreda i paljbu primjedaba o nerazumijevanju,netoleranciji prema životinjama-„bićima Božjim “,o iznevjerenim očekivanjima i o mnogo čemu što je srdita gospođa izgovorila i gotovo bez pozdrava napustila župni
ured.Nikad se više nije pojavila ni ona ni mladenci.Jesu li otišli pokušati u nekoj drugoj župi ili su se vjenčali izvan crkve -ne znam.Možda bi netko ljubimca prihvatio i kao kuma,tko zna,svemu se domisli pametan čovjek.
Moje čuđenje bilo je kratka vijeka.Ovoga proljeća,baš u korizmi,prikazivao se na televiziji američki film u kojem se
vjenčanje obavlja točno kako je gospođa tražila,a bijela pudlica s ružičastom mašnom zaista utrčava s jastučićem i prstenjem u crkvu.
Dapače,ostaje zajedno s mladencima pred oltarom.Kako filmovi do-
laze na TV sa zakašnjenjem,mogli su to dragi zagrebački mladenci vidjeti mnogo prije u kinu,pa se„nadahnuti “ i odlučiti na imitiranje američkih zabava.Tko mi je kriv što ne idem u kino,a izgleda da ne ide ni moj župnik.Inače se ne bis-
mo čudili.Samo me strah da ta uvozna dosjetka ipak jednoga dana ne postane dio naših vjenčanja kao što je već postalo posipanje mladenaca rižom i vezivanje limenki na auto,skidanje podvezice i slične lakrdije.
Ne daj,Bože.
Dr.sc.Marko Lukenda




Fratri zamolili mladence i svatove za pristojno ponašanje u Crkvi
Glas Brotnja

Vrijeme i ljudi se mijenjaju, s napretkom nastaju novi društveni odnosi i norme ljudskog ponašanja. Mijenjaju se običaji, navike, opća pravila u međuljudskim kontaktima, kako u privatnom tako i u javnom životu. Stariji naraštaji često ne mogu shvatiti mlađe, čude se njihovom ponašanju za koje često kažu da je “iščašeno”, a znaju ga ponekad ocijeniti i nenormalnim.

Pritom zaboravljaju da su u vrijeme dok su oni bili mladi svojim ponašanjem izazivali čuđenje starijih. Od društvenih promjena nije imuna ni Crkva. Nastoji ići ukorak s vremenom kako bi svoje poslanje i djelovanje prilagodila prije svega mladim vjernicima koji su snažno izloženi utjecajima suvremenog načina života u kojem, nažalost, ima i jako puno negativnog, neprihvatljivog, razarajućeg i nenormalnog. No, Crkva, prije svega katolička, ne odustaje od svojih temeljnih biblijskih postavki i nauka na kojima se zasniva njezino učenje, ustrajno traži od svojih članova da ih se pridržavaju. Ne bježi od prilagođavanja potrebama vremena, ali obazrivo i oprezno, ne mijenjajući i ne narušavajući bit Kristova učenja. Po mnogima, pa i onima izvan Katoličke crkve, to je njezina snaga koja je, unatoč povremenim slabostima i posrtanjima, dva milenija vodi i održava jakom, stabilnom i utjecajnom.

Međutim, katkad dođe vrijeme da se svećenici moraju javno obratiti “svome stadu” koje predvode i upozoriti ga na neprihvatljivo ponašanje u nekim prigodama. To su ovih dana učinili franjevci u samostanu i župi Humac u Ljubuškom. U obraćanju svećenika iza oltara, u župnim obavijestima na kraju svete mise i u tjednom župnom glasilu Humački glasnik, uputili su molbu koja se odnosi na ponašanje tijekom vjenčanja: “Svim mladencima koji planiraju svoje vjenčanje slaviti u crkvama na Humcu upućujemo ozbiljnu molbu”. U njoj fratri mole mladence i svatove da pripaze na red i lijepo ponašanje, piše Večernji list.

“Primijetili smo, naime, da pojedini svatovi crkvu ne doživljavaju kao svet prostor, nego kao običnu svatovsku dvoranu te smatraju kako je u crkvi dopušteno galamiti, zviždati, pljeskati, pričati, bacati razni nakit (konfete, papiriće, cvjetne latice, rižu…), paliti svijeće, čestitati uz viku i priču… Sve je to poganski običaj koji ne pripada bogoslužnom prostoru koji ruši sve što je sveto i vrijedno u sakramentu sv. ženidbe.

Odijevanje za ulazak u crkvu pokazatelj je opće i vjerske kulture svake osobe”, napominju humački fratri. “Zamijetili smo, također, kako pojedini fotografi u crkvama izvode prave ludorije, leže po podu, trčkaraju po crkvi kao po sportskoj dvorani, smetaju pred oltarom, pa čak i mladenke poliježu po oltarima kako bi ih i u tim pozama slikali. Stoga, molimo sve buduće mladence i njihove svatove da ne zaborave kako je crkva svet prostor u kojem se moramo sveto ponašati!

U crkvi molimo, pjevamo, radujemo se Božjoj blizini i mogućnostima s Njim dijeliti Riječ i blagovati Njegovo Tijelo! S poštovanjem i prema liturgijskim (zakonskim) propisima Crkve, svaki prolaz kroz crkvu zahtijeva i pobožni poklon (desnim koljenom do lijeve pete) Presvetom Oltarskom Sakramentu, Isusu, Bogu, prisutnom u posvećenoj hostiji”, upozoravaju i mole humački svećenici.

glasbrotnja.net



‘Zašto je Crkva toliko opsjednuta seksom?’
World Toilet Day celebrated in 53 countries (BWNToday)


Pitanja kao što je ovo, obično se odnose na snažno zanimanje Crkve za spolni moral. Zasigurno, Crkva osjeća žurnu potrebu da podrži istinu o spolnosti. Zašto?
Zbog svih navedenih razloga o značenju pitanja spolnosti uopće. Spolnost nije samo nešto biološko, nego nešto što se tiče “najskrovitijega bića ljudske osobe”.14 U onoj mjeri u kojoj je naše razumijevanje spolnosti iskrivljeno, u tolikoj mjeri je iskrivljeno i naše razumijevanje nas samih. Razmislite kako je spolnost isprepletena s otajstvom života. Bez spolnosti ne bi bilo života.

Najdublja istina o spolnosti zapravo otkriva najdublju istinu o životu. A ona je: pozvani smo da po daru Božje milosti imamo udjela u Božjemu životu ljubeći kao što on ljubi – a taj je poziv utisnut u naša sama tijela kao muško i žensko. Utisnut je u našu spolnost. Parafrazirajući Ivana Pavla II.: ponovno otkrivanje ženidbenoga značenja tijela uvijek znači ponovno otkrivanje značenja cjelokupnoga postojanja, značenja života.15 Zbog toga je to žurno pitanje.

Spolni nagon dotiče najsnažnije porive i želje ljudskoga srca. Ovisno o tomu kako se usmjeravaju, ti porivi i želje imaju moć učiniti veliko dobro ili veliko zlo. Ukratko, stvoren od Boga, spolni nagon nam je dan kao “instinkt ljubavi” koji vodi u život. Ali, kada se on isključi od izvora ljubavi i života (Boga), ima tendenciju postati “instinkt požude “ koji vodi u smrt.

Spolni stavovi i ponašanja tada imaju moć usmjeriti ne samo pojedince nego i čitave nacije i društva prema poštivanju života – ili prema krajnjem nepoštivanju života. Dakako, kad je požuda utkana u tkivo društva, to društvo ne može biti ništa drugo doli “kultura smrti.”

Zvuči li pretjerano? Samo američka nacija svaki dan ubije preko četiri tisuće nerođene djece da bi zadovoljila svoju pohotu. A to je samo početak.

Neuredna seksualnost je “Pandorina kutija” koja daje maha mnoštvu društvenih zala: od siromaštva obitelji “bez oca” i zastrašujućega bujanja spolno prenosivih bolesti (neke su kobne, kao što je AIDS), do novorođenčadi nađene na smetlištima i povećanomu nasilju među tinejdžerima – a sve se ovo može pratiti do svojega izvora – sloma spolnih običaja koja podupiru čitavu obitelj kao osnovnu stanicu društva.

Smjerom kojim idu spolni stavovi i ponašanja, ide i brak. Smjerom kojim ide brak, ide i obitelj. Smjerom kojim ide obitelj, ide i društvo. Parafrazirajući ponovno Ivana Pavla II.: ljudski život, njegovo dostojanstvo, u svakomu trenutku i na svakomu mjestu kugle zemaljske ovisi o ispravnomu uređenju ljubavi među spolovima.16

Nikada ne ćemo izgraditi civilizaciju ljubavi i kulture života ne počnemo li najprije živjeti po istini naše spolnosti. Ako je Crkva “opsjednuta” spolnošću, to je zato što je “opsjednuta” podupiranjem dostojanstva i ravnoteže ljudskoga života i Božjega plana za ljudskost, a naša je spolnost stvorena da ga otkrije.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa “Otvoreno o seksualnosti i braku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.



BOGOPSOVKA – RAK RANA HRVATSKOG NARODA

Na ulici, u tramvaju, na poslu, na igralištima... nema tog mjesta gdje se kod nas ne proklinje/psuje ime Božje. Čine to zdušno i stari i mladi. Nekima su to „poštapalice“, ušlo ljudima u „naviku“ da psuju tj. da proklinju. Nekome padne olovka sa stola – on opsuje ime Isusovo.

Navika ili prokletstvo?!
Na ulici, u tramvaju, na poslu, na igralištima... nema tog mjesta gdje se kod nas ne proklinje/psuje ime Božje. Čine to zdušno i stari i mladi. Nekima su to „poštapalice“, ušlo ljudima u „naviku“ da psuju tj. da proklinju. Nekome padne olovka sa stola – on opsuje ime Isusovo. Mladi često u nedostatku istinskih vrijednosti psuju Boga kako bi se dokazali i ispali veće face; psuju Boga i Isusa u svakoj rečenici barem po tri puta. Vrlo često je to slučaj, osobito kod mladih, psuju u svojoj isfrustriranosti i strahu da prikriju svoje nedosljednosti i nesposobnosti. Jer kad se psuje Boga odmah se pravi većim i bitnijim od njega. Ne postoji niti jedan dio naše domovine koji nema svoj specifičan način psovke/proklinjanja. Narod smo koji po prostačenju i bogopsovki prednjači nad svim narodima. Niti jedan narod ne psuje kao mi. Za vrijeme domovinskog rata, jedan je stari fratar u svojim propovijedima uvijek upozoravao da se u Hrvatskoj i BiH više puta opsovalo ime Božje nego što je ispaljeno i metaka i granata zajedno.

O čemu se tu radi kad su u Hrvatskoj većina kršćani; dakle većinski Katolici, braća iz ortodoksne i reformirane Crkve. Kako je to moguće. Očito je da ta deklarativnost i folklor ne mogu imati učinka bez prisnog, osobnog odnosa sa Isusom Kristom, bez krštenja u Duhu Svetom.

Veliki je to životni promašaj biti deklarativan - nazivati se kršćaninom, a psovati Boga u svakoj prigodi. Ako ljudi i nisu vjernici opet je to ružno za čuti jer je to nepristojno i jer je to pseći govor. Govorimo i zaključujemo kako puno toga ne štima u našim životima, školama, poslu, brakovima, domovini... Deklarativno smo dakle kršćani, molimo se Bogu a u isto vrijeme ga psovkom proklinjemo. Htjeli bismo blagoslov – posao, riješenu egzistenciju, zdravlje, prosperitet ... Sve bismo to htjeli, a PROKLINJEMO. Pa ne može to tako; ne može se Božji blagoslov spustiti na nas, naše obitelji, gradove, domovinu kada ga psujemo/proklinjemo – čineći tako mi Boga tjeramo od sebe; psujući mu poručujemo da nam On ne treba, da možemo bez Njega. O plodovima ne moramo trošiti riječi – vidi se kako nam je.

„Smrt i život u vlasti su jezika, a tko ga miluje, jede od ploda njegova“ Izr 18,21

Nekada davno, a o tome čitamo u Starom zavjetu; kada bi netko u nekoj zajednici opsovao/prokleo ime Božje – bio bi izveden pred cijelu zajednicu i kamenovali bi ga do smrti. Isto bi učinili i s onima koju su se bavili čaranjem i vračanjem, proricanjem budućnosti, vidovnjaštvom i svim drugim okultnim djelima.

Što mislite da se danas tako postupa. Da li bi bio dostatan sav kamen dalmatinskog i hercegovačkog krša da se iskamenujemo koliko smo puta izustili ime Božje uzalud?! Hvatamo se u zamku vlastitih izgovorenih riječi. Isus nam daje ozbiljno upozorenje o opasnosti olako izgovorenih riječi: „Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.“ Mt 12, 36 – 37

Gore ne može biti...

Nedavno sam čuvao djecu na jednoj pješčanoj plaži dok su se igrali. Četvorica mladića su prolazili na kupanje i već izdaleka se moglo čuti o čemu razgovaraju jer su bili dosta glasni. Doslovno, ali baš doslovno svakom od te četvorice momaka svaka druga riječ je bila teška psovka u kojoj su proklinjali/psovali ime Isusovo. Isprva nisam znao što bih – a osjećao sam da moram reagirati. Ako ništa drugo, ta grozna prostačenja slušaju djeca... Moja kćerkica koja ima samo pet godina došla je do mene i kaže: “Tata ovi dečki jako ružno pričaju, psuju našeg Isusa“. U tom trenu sam se pomolio Gospodinu, zaštitio svoju djecu od utjecaja zloduha bogopsovke, sve nas zapečatio u Krvi Kristovoj. Zamolio sam Gospodina da mi po svome Duhu Svetomu udijeli riječ koju trebam uputiti tim psovačima; kazao sam: „Na usta mi Gospodine, stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih!“(Ps 141,3) i „Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!“ (Ps 19,14), idi ispred mene Isuse i put mi pripravi...





nastavak

Pozdravio sam ih i upitao zašto toliko proklinju ime Božje. Kazao sam im da je to moj Bog koga štujem i da to nije u redu što čine, da ako i nisu kršćani to nije u redu jer ih čuju kako prostače i mala djeca (nekada prije je to i pravno bilo uređeno pa onaj koji je prostačio mogao je platiti i kaznu kada bi ga se prijavilo policiji; danas ne znam kako točno stojimo s tim). Odmah su kazali kako oni jesu katolici, ali da im je to „onak', iz navike samo.“ Nastavio sam im govoriti da tako navlače prokletstvo na sebe i svoje obitelji, na svoju budućnost, no oni su nastavili u buntovnom stilu, koji se ipak počeo ispuhavati kao i njihov napuhani pubertetski ego, da ovo kakvo je sad stanje i ne može biti gore pa da im je onda kao svejedno koliko griješe/proklinju/psuju. Vidjeći da ne vrijedi raspravljati, a što mi i nije bila nakana već im samo skrenuti pozornost na psovanje, doviknuo sam im samo još; VAŠE ĆE VAS RIJEČI OSUDITI, VAŠE ĆE VAS RIJEĆI SPASITI – PAZITE ŠTO I KAKO GOVORITE. Zahvalio sam Gospodinu što mi je dao da se sjetim što ću im kazati, sjeli su, kartali, družili se ali grozne psovke se više nisu čule. Barem tada, jer ih je moje svjedočenje taj tren pogodilo. Ti će momci, nažalost opet nastaviti sa psovanjem. Tu su posrijedi puno veći problemi nego što nas velika većina misli. Radi se o zloduhu bogopsovke, koji se za osobu „prilijepio“ zbog njenih pogrešaka ili otvorenosti okultnome, a može biti i nasljedni duh po obiteljskom stablu. Rješenje je opet i samo opet OBRAĆENJE – ODVRAĆANJE OD GRIJEHA. Iskreno odlučiti da više neću psovati i proklinjati ime Božje, priznati to Gospodinu u sakramentu pomirenja – svetoj ispovijedi i da nakon toga svećenik moli molitve otklinjanja i oslobađanja (ako možda župnik nije upućen u to potražite nekog svećenika koji je u službi Obnove u Duhu Svetome – katoličke karizmatske obnove). Nakon toga nastaviti živjeti sakramentalni život, ići na svete mise i blagovati Gospodinovo Tijelo i Krv u svetoj pričesti, moliti i postiti na nakane za oslobođenje od bogopsovke. Tada treba početi BLAGOSLIVLJATI, ne zabora

Zurück zur Übersicht

WebMart Homepage Tools: Eigenes Forum kostenlos starten